Elitni sport je konstantna potraga za takmičarskom prednošću. Čak i sportisti koji ostanu na pravoj strani zakona uzimaju koktele vitamina i suplemenata, koriste krioterapijske komore i oksigenske šatore.

Danas, u potrazi za novim izazovom, treneri i timovi se okreću mozgu. „Neurološki doping“ može postati nova revolucija u sportu ili njegov novi skandal.

Od slušalica za stimulaciju mozga do subliminalnih poruka, neurolozi razvijaju nove alate i tehnike koje izvlače korist iz onog što su naučili o mozgu sportista. Neki su već u upotrebi, dok drugi potencijalno mogu završiti na listi zabranjenih sredstava Svjetske antidoping agencije (WADA), zajedno sa anaboličkim steroidima i EPO.

Jedna od granica koje neurologija treba preći je granica izdržljivosti. Umor ne dolazi iz tijela, on dolazi iz mozga. On stiže da bi nas zaustavio u preopterećivanju sebe, zato čak i onda kad se osjećamo kao da smo potpuno iscrpljeni mi još uvijek imamo nešto energije preostale u našim mišićima. Zato trkači ponekad mogu otrčati najbolji krug (takozvani „posljednji mlaz“) na samom kraju trke, kako se cilj bliži. Mozak zna da je kraj blizu i ne blokira tijelo.

Prema profesoru Samulelu Marcori sa univerziteta u Kentu, naša izdržljivost je ograničena samo „percepcijskim pokušajem“ našeg mozga – šta on misli koliko je naporno tijelo radi. Ovo znači da varajući ili manipulišući naš mozak možemo natjerati naše mišiće da duže trče, plivaju ili voze bicikl.

Kofein je jedan od načina za postizanje ovog cilja. Mo Farah će popiti nekoliko espresso kafa prije trke, dok će drugi sportisti uzeti kofeinske tablete ili žvakati kofeinsku žvakaću gumu. Kofein blokira skupljanje supstance adenosin, koja se nakuplja kada obavljamo dosadne ili repetitivne mentalne zadatke, tjerajući nas da nastavimo trčati. Blokiranjem adenosina, kofein reducira percepciju truda tako da možemo trčati više.

Postoje i drugi načini smanjenja percepcije truda. Ako podesite pokazivač temperature u sobi na nižu od stvarne, sportista će misliti da je hladnije i moći će trčati duže. Marcora je radio na naočalama koje će emitirati subliminalne poruke sportistima tokom treninga. U preliminarnom istraživanju, otkrio je da su biciklisti kojima je prikazivane slike nasmiješenih lica na 1/16 sekunde, vozili prosječno 3 minute duže od grupe biciklista kojima su prikazivane slike tužnih lica.

“Mozak je vrlo osjetljiv na lica,” rekao je. “Ona stvarno mogu promijeniti aktivnost vašeg mozga i vaše raspoloženje, tako da kad prikažemo trepćuće slike veselih lica oni osjećaju manje napora i traju duže.“

Druge metode su direktnije. Puštanje struje kroz mozak, tehnika zvana transkranijalna direktna strujna stimulacija (tDCS), može učiniti smanjiti aktivnost neurona u tim stimuliranim dijelovima mozga. Može biti korištena za reduciranje percepcije napora, ili za što efikasnije slanje signala u mišiće. Jedno istraživanje u Brazilu otkrilo je da je izlazna snaga kod biciklista poboljšana za 10% nakon 20 – minutnog tretmana.

„Strategije koje moduliraju neuronske aktivnosti tokom treninga ili takmičenja, vodit će do prednosti uporedivih sa prednostima korištenja lijekova (nedozvoljenih sredstava),“ rekao je dr. Alexandre Okano, jedan od istraživača koji je radio na toj studiji. „Osim toga, ne postoji pouzdan način da se otkrije da li je osoba nedavno bila podvrgnuta moždanoj stimulaciji.“

Neki su skeptični uvezi sa efikasnošću moždane stimulacije izvan eksperimentalnog okruženja.

„Vrlo teško ju je primijeniti dok ljudi zapravo obavljaju posao,“ rekao je profesor Vincent Walsh, kognitivni neurolog na UCL. „ Prilično je teško povjerovati da će stimulacija imati trajni efekt u okvirima dinamike sporta.

Unatoč sumnjama, stimulacija mozga će debitovati na Olimpijadi u Riju. Halo Neuroscience, američka kompanija, je razvila uređaj nalik na slušalice. On sadrži niz neinvazivnih elektroda koje mogu isporučiti male količine struje u mozak.

Halo Neuroscience tvrdi da je "neuropriming" (slanje električnih impulsa u mozak) na ovaj način pomoglo američkim skijaškim i snowboard timovima poboljšaju performanse za 1,7 puta ojačavajući signale koje mozak šalje u mišiće, i povećavajući neuroplastičnost – stopa po kojoj se mozak mijenja treningom. Uređaj košta 749 $ i dizajniran je za upotrebu u kombinaciji sa iPAD aplikacijom prije i tokom treninga. Michael Tinsley, osvajač zlatne medalje na 400m s preponama u Londonu 2012, je jedan od nekoliko sportista koji je koristio Halo uređaj tokom priprema za Rio.

“Razgovarali smo puno starijih sportista i niko ovo ne smatra dopingom,“ rekao je Daniel Chao, direktor i koosnivač Halo Neuroscinecea. „Ništa nije besplatno. Ako sportista stavi uređaj na glavu i sjedi na kauču gledajući TV, ništa se neće dogoditi. Neće postati bolji sportista. Ovo nije kao steroidi gdje profitiraš besplatno. U ovom slučaju moraš se stvarno posvetit radu i vježbi.“

Međutim, sticanje vještine bez napora ostaje primamljiva mogućnost u budućnosti. Postajanje sportistom zahtijeva hiljade sati treninga koji mijenja strukturu mozga čineći veze u njemu jačim i bržim. Dok smo mlađi ovi procesi se lakše dešavaju. Naši mozgovi su podložniji promjenama, zato kao djeca učimo jezike bez većeg napora ali ih teže učimo kad smo stariji. Ova razdoblja lakog učenja se nazivaju „kritični periodi“.

Provizorno istraživanje na pacovima pokazuje da je moguće ponovo otvoriti ove kritične periode za učenje pomoću električne stimulacije područja mozga zvanog nucleus basalis. Teoretski, ovo može značajno smanjiti količinu vremena potrebnu da amater postane ekspert.

Neurologija je obećavajući izvor manjih poboljšanja, ali ima potencijal da u budućnosti omogući ogromnu prečicu do sticanja vještine. Neurološki doping je siva zona, ali ovo je moment kada međunarodna antidoping tijela kao WADA mogu odlučiti da podvuku crtu i proglase ga dopingom.